Izrada, web, internet, stranica, flash, SEO, streaming, dizajn

Takav je stav, zapravo, klasika. Pogotovo kod onog dijela populacije koje koristi računalo za svakodnevni rad, pa je shodno tome uvjeren da su postali "napredni" ili u ekstremnijim slučajevima "skoro pa profesionalni". Je, da, to je baš tako jako jednostavno, pa onda svatko tko duže od tri tjedna koristi računalo više od tri sata na dan može od Billa Gatesa ili Stevea Ballmera mirne duše zatražiti Microsoftov certifikat informatičkog profesionalca. Ako koristi, naravno, Windows platformu. Ako pak koristi, jer je drugačiji od drugih, Apple OS, onda će se lijepo javiti Steveu Jobsu i od njega tražiti plaketu, diplomu i iNešto da bi dokazao i pokazao svijetu (susjedima najviše) kako je on, eto, računalni ili kompjutorski profić...

E, pa vjerovali ili ne, nije baš tako lako postati stručan u području računalnih tehnologija. Čak ni ako se fokusirate samo i isključivo na osobna računala. Kao što nije lako postati pilot, profesionalni vozač, električar, vodoinstalater, poljoprivrednik ili recimo lovac. Iako većina ljudi misli kako su računala, je l' te, tako lako "naučiva". Aha, kako da ne. Danas je, da se ne lažemo, upravo informatički sektor dostupan svima i sve je više onih koji znaju sve o njemu. Samozvanih stručnjaka za sklapanje računala, instalaciju OS-a, izradu web stranica i slično ima više, definitivno, nego običnih ljudi koji o računalima ne znaju ništa, niti ih ista previše zanimaju. Što je u svakom slučaju - katastrofa. Do koje će doći prije ili kasnije.

Mjesečno, najmanje pet puta zovu prijatelji, njihovi prijatelji ili od njihovih prijatelja prijatelji s jednoznačnom, unificiranom porukom "čuj, nešto mi ne valja s računalom, hoćeš malo pogledati." Uz dodatak "mi nismo ništa radili, ni dirali." U redu, nije, naravno, nemoguće da računalo samo od sebe počne divljati, ali... Ali, u pravilu, "netko" je "nešto", ipak, dirao. Zove frend panično "ej, tu mi iskaču nekakve poruke, ne mogu ništa raditi". Ok, samo polako, jesi li nešto "dirao", instalirao, micao, dodavao. "Nisam". Aha. Dobro. A koji je OS i tko ga je instalirao? "Frend". Ok, javi se frendu. "Ne mogu ga dobiti". Ok. Donesi PC.

Donio čovjek PC. Windowsi se oteli kontroli. Virusi haraju poput pijanih razularenih vojaka negdje u 18. stoljeću. Antivirus? "A? Kako? Mislio sam da je frend to stavio." Misliti je - drek znati, s 'proštenjem. U redu, ovaj barem ima legalne Windowse. Sredit ćemo. Cijena? Prava sitnica. Ipak smo "frendovi". A "frendovima" se ne naplaćuje. Pogotovo kad je informatika u pitanju. E, sad, da ja doma umjesto klasičnih cijevi za vodu stavim papirnate i zovem "frenda" vodoinstalatera uz vapaj "curi mi voda po kući", baš me zanima što bi mi rekao. I koliko bi mi naplatio "majstorski uradak iz kućne radionice".

Ima toga još. Čak i s klijentima. Kojima, nakon instalacije jednog, dva ili pedeset i dva računala lijepo objasniš da im računala služe za rad. I neka ne diraju ono što nisu nikad vidjeli, čuli ili naslutili. Nemojte kliktati "Yes". Ne morate čak ni "No". Ni "Cancel". Nazovite. Pitajte. Pošaljite mail. Pitajte. Javljamo se u roku odmah. I svi će biti sretni i zadovoljni. Računalo pogotovo. Jer, i ono ima svoje strpljenje. Koje, kad ga izda, nastaje cirkus, panika i zaštitni znak svih nadobudnih likova "napali me virusi, a ja nisam ništa". Ne, ja sam. E, da bar nisi ništa. Dirao...

Ista je stvar i s web stranicama. Zovu ljudi, paničare, sve se raspalo, nema ih na "guglu", čak ni kad u pretragu ukucaju točno ime domene s http://www prefiksom. Ok. Dajte nam URL. Meta tagovi? Nula bodova. Meta keyword? Nula bodova. Nema problema. Tko vam je radio web stranicu? "Mali od susjeda, on studira i kuži se u računala." Da, vidim. Preglednici se povuku u vlastite čahure poput kornjača kad nekim čudom nabasaju na web stranicu koju je radio "mali od susjeda, koji studira i kuži se u računala." Grozota. Nema frke, napravit ćemo sve iznova, dizajn, SEO, bla, bla... Cijena? Toliko i toliko. "Ajoj, pa to je skupo..." Skupo? Nema problema. Zovite "maloga", hvala i doviđenja.

Ipak, kralj svih kraljeva je moj dobar frend. Ovaj mi je stvarno frend. Ima doma dva računala. Koja sam, neću pretjerati, barem jedno deset puta do sada reinstalirao, sređivao, "antivirusirao" i tako uvijek iznova. Ok, sad mi je nabavio sjajne domaće kobasice, tu i tamo "trgnemo" koju kratku, pa se ne ljutim na njega. Ali, dokle će to trajati. Eto ga, zove neki dan opet. "Mogu ti donijeti PC?" Koji sad pak PC!? "Onaj novi." Što mu je sad? "Ne znam, mali kaže da je neki problem, neće se dignuti Windowsi." Bo. Znam da sam mu instalirao legalne, licencirane Windowse. Aj', donesi...

Donio. Ja spojio. USB tipkovnica. Miš isto USB. Kab'l od napajanja. I monitora. Mreža mi, za sada, ne treba. Palim ga. Opa! Windowsi 7! Tu smo, dakle. Halo, frende, je l' ti to mene malo? "Ne! Zašto!?" Je l' ti mali doma? "Je." Pitaj ga zašto je maknuo legalne Windowse i stavio nelegalne "fensi šmensi" Windowse 7, koji bi se mogli startati, ali jedino - greškom. "Dao mu mali iz razreda." Super. Skoro sam ga poslao. Frenda. I malog. I malog iz razreda. Zašto, pobogu, ljudi i djeca (iako je ovaj već napunio 18) imaju potrebu upropastiti nešto što radi savršeno. Zato jer netko ima nešto novo, pa bi i mi novo...

Idemo ovako. Da li biste, recimo, sami "nadograđivali" automobil, mijenjali rezervoare, kočnice, motor i slično, jer susjed, njegov susjed ili mali iz razreda imaju "nešto novo." Ne biste? A zašto onda to radite s računalima? Mislite da su ona "nešto što svi znamo i možemo." E, pa za vašu informaciju - nisu. Iako sam samome sebi tisuću puta obećao da ću prvome koji mi se obrati s porukom "nisam ja ništa dirao, majke mi, a napali me virusi" prvo izbiti iz džepa petsto kuna (500,00 - bez PDV-a i računa!), još to nisam napravio. Al' nisam daleko. Stvarno nisam. Dajte, više, dosta...